Kutjevo se pamti i prepoznaje po nekoć uzornom vlastelinstvu i čuvenom kutjevačkom vinu čija tradicija seže od srednjovjekovnih, pa čak i rimskih vremena od kada je požeška "zlatna dolina" (vallis aurea) cijenjena kao lijep i plodan krajolik. Smješteno u sjeveroistočnom "kutu" Požeške doline, na pola puta između Požege i Našica, južnim obroncima Krndije i Papuka stiješnjeno u uskoj dolini rječice Kutjevčanke, Kutjevo bilježi više od sedam i po stoljeća svoje prošlosti vezane uz feudalni psjed.

Od cistercitskog samostana iz 13. stoljeća do danas izmjenjivala su se razdoblja uspona i uzornoga gospodarenja (u doba cistercita, isusovaca i obitelji baruna Turković) s vremenima nazadovanja i zapuštanja stečenih dobara (tursko doba, 19. st. i druga polovica 20. st.). Kutjevo je danas neveliko mjesto za kojega su se još isusovci u 18. stoljeću zalagali da se proglasi gradom, a to je ostvareno tek 2006. godine tako da je danas Kutjevo grad. U srednjovjekovnim spisima dolazi najčešće pod imenom Gotho, rjeđe Kothoa. U protezi vremena ime naselja i samostana je ispisivano na više načina: Gotto, Coto, Kotho, Kothoa, Cuttieva, Cuttijeva, Kutoa, Kuteva, Kutjeva, Kutiva, Kutjevo. Cijeli arhitektonski sklop izgradili su Isusovci u razdoblju od 1704. do 1735.

Glasovit kutjevački vinski podrum posjeduje arhivska vina. Podignuli su ga cisterciti 1232. i dijelom je očuvan u izvornom stanju, kada je u njemu znao boraviti poznati vođa slavonskih pandura barun Franjo Trenk, pa čak i najpoznatija habzburška kraljica Marija Terezija. Neposredno uz kompleks podruma i vinarije nalazi se i lijepi dvorac, podzemnim prolazom povezan s vinarijom.  U bogatoj gastronomskoj ponudi slavonskih specijaliteta (kulen, kobasice, šunke, mliječni proizvodi) posebno se ističe vino. Kutjevačka graševina, sivi pinot, bijeli pinot, traminac, rajnski rizling, vina su poznata i priznata i izvan Hrvatske.